If I died tomorrow, you would be in my heart forever. Would I be in yours?

subota, 26.01.2008.

Reach for my hand, let's show them that we can free our minds and find a way. The world is in our hands.

Lujiza je stajala pred starinskim ogledalom, uokvirujući oči jakom, crnom olovkom koja je s vremenom postala njezin zaštitni znak. Odraz na zamagljenom staklu je napokon pokazivao ono što je oduvijek željela i nastojala vidjeti – jaku, odlučnu i nepokolebljivu djevojku. Djevojku koja je svojom dostojanstvenom pojavom postizala da se svi okreću za njom, za njezinom tamnom kosom, skladnim tijelom i zagonetnim plavim očima, ali ne samo zbog te neobične ljepote kojom je bila obdarena. Imala je još toliko toga što je ostavljalo dojam na druge, počevši od svog hladnog, čvrstog stava pa sve do dara za crnu magiju koji je iz dana u dan sve više dolazio do izražaja. Za njom su ostajala samo tiha, neodređena došaptavanja i zgranuti pogledi prepuni ili mržnje ili strahopoštovanja – trećeg nije bilo.
Primijetila je da se vrata otvaraju dok je pažljivo nanosila crveno sjajilo na napućene usne. ''Lu, jesi li napokon gotova? Zakasnit ćemo.'' Tom je ušao u njihovu spavaću sobu, oslonivši se rukom na dovratak. Zaustavio je svoje duboke, smaragdno-zelene zjenice na Lujizi, koja se tada lagano okrenu i nježno ga pogleda. ''Pa, mislim da jesam. Idemo'', odgovorila je. Spremila je šminku u svoju kožnu torbu i prebacila ju preko ramena, te je, ubrzanim koracima, prišla k Tomu. Razmijenili su dug, nježan poljubac prije no što su se skupa zaputili kroz susjedni mračni hodnik što je vodio ka izlazu iz začaranog dvorca. Lujizu nije pretjerano veselila činjenica da je došlo vrijeme za povratak u Hogwarts. Ta joj škola nije predstavljala ništa drugo do još jednu obvezu koju nije mogla izbjeći, a spoznaja da će se opet susresti sa roditeljima samo je dopunjavala neugodan osjećaj što joj se pojavio u dnu trbuha. Mark i Elizabeth Brown, kao jedni od najuvaženijih i najuglednijih članova Ministarstva magije, bili su u dobrim odnosima sa ravnateljem Dippetom i koristili su svaku moguću priliku da posjete Hogwarts. Ipak, Lujiza je i više nego dobro znala da pravi razlozi svakog njihovog dolaska leže upravo u njoj. U njoj i njezinoj vezi sa Tomom koju su toliko prezirali. Znala je da će njezin bijeg od kuće još više pogoršati situaciju, ali nije marila... Mišljenje njezinih roditelja joj je već odavno prestalo biti važno, baš kao i mišljenja i oštri pogledi njezinih školskih kolega s kojima se susretala dok je koračala prema vlaku, kroz gužvu što se stvorila na peronu 9 i tri četvrti. Prizor je bio isti kao i svaki put do sada. Niti jedna sitnica, niti jedan naizgled beznačajan detalj nije bio izmijenjen – osim što je, možda, Tom držao njezinu ruku jače i sigurnije nego ikad prije.
''Hej! Vas dvoje! Ovamo!''
Začuli su poznati glas kroz neprijatnu buku koju je stvarala lokomotiva. Iza oblaka sivog, gustog dima naziralo se vitko tijelo i okruglo lice prekriveno kratkim vlasima žućkaste kose. Bio je to Lujizin najbolji prijatelj, Neven Lepir. A uz njega, ponosno je koračao Daniel Lepir, mlađa polovica čuvene braće Lepir. Bio je to krupan, mišićav šesnaestogodišnjak, odjeven u široku majicu sa izvezenim grbom Slytherina.
Lujiza je pustila Tomovu ruku i krenula im u susret.
''Odlično izgledaš, Lu'', primijeti Daniel, odloživši kovčeg na hladno, popločano tlo. Cerek na njegovom licu bio je naznaka da slijedi neka od uobičajenih provokacija i šala po kojima je bio poznat. ''Samo ne razumijem zašto si obukla kostim zombija.''
''Da. Noć Vještica je tek u listopadu!'', dodade Lepir.
Lujiza ga snažno šutnu u nogu, mršteći se. ''Marš, stvorovi pokvareni!'', povikala je uvrijeđeno. Lepir se samo nasmija i kratko ju zagrli. Daniel je učinio isto, čim se njegov brat povukao u stranu. U konačnici, i Lujiza se uspjela nasmiješiti. Bilo je nevjerojatno kako su joj njih dvojica uspijevali popraviti raspoloženje u onim trenutcima kad je to najviše trebala.
Tom je glasno otpuhnuo i zaokrenuo očima, praveći se da zainteresirano promatra pukotine na kamenim stupovima što su ga okruživali. Nikad nije nalazio ništa simpatično u braći Lepir. Smatrao ih je samo dvojicom glupana sa izuzetno lošim smislom za humor.
''Hey, Tome!'', pozdravi ga Lepir veselo. ''Kako si?''
Izvio je usne u lažan, usiljen smiješak. ''Nije loše.''
''Mislim da bi bilo bolje da se smjestimo prije nego što oni odvratni mutnjaci zauzmu najbolje odjeljke u vlaku'', reče Lujiza. Netremice je zurila u veliku grupu Gryffindoraca što su se srdačno pozdravljali na drugom kraju perona. Shvativši da ju od samog promatranja takvih učenika preplavlja mržnja i neko neopisivo gađenje, primila je Toma za rukav i povukla ga prema vratima Hogwarts Expressa što se polako spremao za polazak.

''Gdje je Lepir?'' Lujiza je odložila svoj veliki, crni kovčeg na policu.
Daniel se bacio na neudobno sjedište, namještajući se u ležeći položaj. ''Pa pogodi.'' Nacerio se, sklonivši svijetle šiške sa tamnoputog čela.
Lujiza se sjela kraj Toma, prekriživši svoje savršene, duge noge. ''Hm... otišao je da kupi čokoladno mlijeko?'', pretpostavila je.
''Točan odgovor. Osvojili ste milijun kuna.'' Daniel zanjiha glavom. Nikad nije razumio opsesiju koju je njegov brat gajio prema čokoladnom mlijeku.
Zavladala je tišina. Napeta, neugodna tišina koju je Lujiza provela u pokušajima da smisli nešto što bi mogla izgovoriti, ali prave riječi nije nalazila. Sve je ostalo upravo na tome; na pokušajima... oni su joj jedini preostali. Znala je da Tom ne voli njezine prijatelje, baš kao ni oni njega. Trenutci poput ovih, trenutci u kojima nitko nije znao što da kaže ili učini, postajali su sve češći i teži u posljednje vrijeme, a ona se nije znala s tim nositi. Zato je bila gotovo zahvalna kad je odjeljkom odjeknuo veseli glas Lexy Slytherin.
''Hey, ljudi!'' Lexy je razvukla u osmijeh svoje usnice premazane rozim labellom sa ukusom višnje. ''Smijem sjesti s vama? Ne želim provesti cijeli put u društvu svoje glupe sestre Andreine i njezinih plastičnih kokoši.''
Daniel kimnu glavom. ''Naravno, Lex. Upadaj!'', rekao je, pokazavši joj podignute palčeve. Ona odbaci svoje stvari u kut i zavali se na sjedište kraj njega, zaustavljajući blagi pogled na Tomu i Lujizi. ''Uzgred, Lu, upravo sam naletjela na onog tvog ludog rođaka.''
Lujiza se naglo zainteresirala. ''Na Leonarda?!'', upitala je.
Lexy suosjećajno kimnu glavom. ''Mrmljao je nešto u stilu da će se večeras ušunjati u sobu gospodina Georgea, te da će mu odsjeći uho, obje ruke i glavu – i to jednim potezom! Klasika.'' Dohvatila je ogledalce i maskaru iz svoje šarene tašnice i usredotočila se na popravljanje šminke.
Lujiza pogleda u Toma. ''Istina je da Leonardo uvijek blebeće nešto slično o tetku, ali se ipak pitam što je ta matora budala ovaj put smislila'', izjavila je zamišljeno. Tom neodređeno slegnu ramenima. ''Moram priznati da sam i ja jako znatiželjan.'' Obuhvatio je rukama njezin struk i privukao si ju na krilo. ''No, što god da je isplanirao, budi sigurna da će mu propasti. Kao i obično'', dodao je. Ona se samo nasmijala i čvrsto ga zagrlila, prolazeći rukom kroz njegovu gustu, tamnu kosu.
Sada je Daniel bio taj koji je okretao očima i nervozno otpuhivao. Osjećao se kao da ga je netko upravo udario šakom u trbuh, a da ni sam sebi nije znao objasniti zašto. Skrenuo je pogled na drugu stranu, prema prozorskom staklu na kojemu su se skupljala jutarnja zrnca magle.
Lepir zastade na ulazu u odjeljak, držeći nekoliko velikih, plastičnih flaša čokoladnog mlijeka u rukama. ''Lakše malo, perverznjaci! Niste sami!'', dreknuo je s gađenjem. Tada skrenu pogled na svog brata, koji je tupo zurio kroz dio prozora koji nije bio sakriven razderanim zastorom. ''Danny, što ti je?'', upitao je brižno, sjednuvši se. Otvorio je flašu i s užitkom otpio gutljaj čokoladnog mlijeka, ali upitan izraz pritom nije iščezao sa njegovog lica.
''Ništa, Nevene...'', promrmlja Daniel, ne odvraćajući sneni, neodređen pogled sa monotonih pejzaža što su se smjenjivali kroz koprenu magle. ''Baš ništa.''

| komentari (17) | print | # |

ponedjeljak, 14.01.2008.

Always & Forever... or not?

Naznaka njezinog uzdaha iščeznu u silovitom naletu vjetra što je raspirivao latice ruža po platnu noći. ''Da...'', prošaputala je kroz osmijeh, bez osvrta na ubrzane otkucaje njezinog prividno mračnog srca i osjećaja sreće koji ju je neprekidno ispunjavao. Tom se zagleda u plavetnilo njenih očiju i primi ju za hladnu ruku, te lagano stavi prsten čiji je dijamant razbijao iskre mraka na njen prst. Savršeno joj je pristajao – kao da su ga zvijezde svojom čarolijom iskovale i namijenile samo za nju. ''Volim te, Lujiza.'' Tom nježno pređe usnama preko njezinog čela, nosa i blijedih obraza. Osjetio je kako ga podilazi ugodna jeza. ''I ja tebe volim, Tome. Jako.'' Lujiza je govorila tiho, tek da bi on mogao razaznati njezin šapat među bolnim jaucima davno umrlih duša na čijem su počivalištu stajali. Stari, oronuli spomenici prekriveni ružama i snijegom opako su zurili u njih svojim kamenim dupljama. A negdje u zamrzloj, dalekoj beskonačnosti, tamo iza tmurnih oblaka i zastrašujuće visokih brda, prolomio se prigušen prasak groma predvođen bljeskom plave munje. Visoko drveće je nadvilo svoje ogoljele, jezive grane nad njih, upozoravajući...
Ali nisu se obazirali.
Nije ih bilo briga. Više ne.
Sada su postojali samo oni. Samo njih dvoje.
Razmjenjivali su poljupce i dodire kao da je posljednji trenutak vremena. Znali su da se vole. Znali su da ih nitko neće rastaviti.
Znali su da su zajedno najjači.
Nepobjedivi.
Uvijek. I zauvijek.

***

Ponoć.
Težak, drhtav otkucaj starog sata.
Monotoni žubor grmljavine.
I još jedan bljesak munje na prozorskom staklu.
Lujiza naglo ustade iz naslonjača, oslanjajući se rukama na njegove drvene ivice. Duge crne vlasi joj se prosuše po ramenima, a rubovi uske haljine dotaknuše pod. Iako je još uvijek bila prilično nesigurna na nogama, lagano je prišla odškrinutom prozoru i prekrila ga prašnjavim zastorom, ostavljajući široku crnu svijeću što je stajala na stolu kao najjači izvor svjetla. Osjetila je dodir vjetra i neku neobičnu, jezivu hladnoću kako prodire pod njezinu kožu u toj mjeri da je i vatra što tiho pucketaše u kaminu postala savršeno zanemarljiva. Drhtaji prouzročeni tim neugodnim osjećajem pritiskali su ju sve dok se nije sjela kraj Toma na kauč i, namještajući glavu na njegovom ramenu, privinula i svoje tijelo uz njegovo.
''Lu, je li sve OK?'', upita on kroz lagani osmijeh, prislonivši obraz uz njezino čelo.
Uzdahnula je. ''Onaj debil Leonardo me je danas pomalo zabrinuo. Iznervirao, zapravo. Dovraga, zašto ga nisam ubila onda kad sam ga prvi put vidjela?'', ljutito procijedi kroz zube, dok si je u glavi premotavala slike Leonardove posljednje posjete – i napetosti koja se u tim trenutcima prelamala na njegovom licu.
''Kako je krenulo, možda to i učinimo jednog dana'', našali se Tom.
''Ne možda, nego sigurno.'' Zamislila se, sklonivši si pramen kose sa lica. ''Ali bez Avada Kedavre. Mučit ćemo ga cruciom do smrti.''
''Tako uvijek radimo, zar ne?'' Prisjećao se svega onoga što su dosad učinili skupa. Predano izučavanje crne magije, okupljanje sljedbenika nazvanih smrtonošama i Paukovim sljedbenicima, dovršavanje plemenitog posla što ga je započeo Salazar Slytherin – bilo je toliko toga. A bit će i još više.
U konačnici, i na Lujizinom licu zablista onaj prelijepi osmijeh.
Prije, dok nije bila onakva kakva je sada, tada bi joj možda zasmetao osjećaj neizvijesnosti koji se javlja u sličnim ili istim situacijama, ali sad... sad je bilo drugačije.
Sad je sve bilo drugačije. I bolje. Sad nije bila sama.
Imala je njega. Imali su jedno drugo.

Ali hoće li im to doista biti dovoljno?

''My fall will be for you
My love will be in you
If you be the one to cut me,
I'll bleed forever...''

| komentari (15) | print | # |

četvrtak, 10.01.2008.

Take my hand, take my whole life too... for I can't help falling in love with you.

Lujiza lagano otvori svoje snene oči. Prva sivkasta zraka koja se provukla kroz otvoreni prozor sakriven crnim zastorima i nježno dotakla jedan kut spavaće sobe dala joj je do znanja da je došlo vrijeme novog svitanja. Shvatila je da još uvijek leži na krevetu prekrivenom svilenom tamnom posteljinom, pribijena uz Toma. Činjenica da se budi u njegovom toplom zagrljaju, oslobođena svih briga i demona iz prošlosti koji su do jučer potiskivali ono što je doista trebala biti, stvarala je u njoj nevjerojatan osjećaj sigurnosti. U svakom smislu te riječi. Osmijeh joj je zaigrao na licu kad je osjetila vlažni dodir njegovih usana na čelu. ''Dobro jutro...'', prošaputala mu je na uho. ''Ne, nije dobro. Savršeno je'', odvrati on šapatom, stežući ju u naručju. Privukao je njezino lice svom, želeći ju poljubiti, ali ga u toj namjeri prekide snažan tresak koji je odjeknuo prostorijom. Oboje se uspraviše u krevetu, usmjerivši zainteresirane poglede ka visokom zidu u kojeg je upravo udario sićušni bijeli sovac. Sovac koji se Lujizi učinio jako poznatim. ''Oh, ne...'', promrmljala je, promatrajući nekolicinu pera koja su lelujala kroz vazduh. U konačnici, mrzovoljno se ustala sa kreveta i dohvatila svoju haljinu što je još od prošle noći ležala nemarno odbačena na mramornom podu. ''Što je bilo?'', upita ju Tom, namještajući se u sjedeći položaj na rubu kreveta. Zakopčavajući haljinu, Lujiza kleknu na pod kraj onesviještenog sovca i primi plavu omotnicu na kojoj je, dobro poznatim rukopisom, stajalo ispisano njezino ime. ''Čini se da sam dobila pismo od Leonarda'', rekla je. Njezin glas je odavao blagu uznemirenost – kao i svaki put kad je Leonardo Brown, njen rođak, bio u pitanju. Uvijek je sa sobom vukao tisuće nevolja. Pretpostavila je da će tako biti i ovog puta. Uz uzdah negodovanja, otvorila je glatku omotnicu i vještim pokretom ruke iz nje izvukla paprić na kojemu je bila nažvrljana kratka poruka.

Lujiza,
Moram hitno razgovarati s tobom Ovo je pitanje života i smrti. Tražio sam te doma, ali su mi Mark i Elizabeth rekli da si otišla. Gdje si?
Potpis; ja

''Pitam se što taj magarac sad hoće'', procijedila je kroz zube. Tom joj je prišao i kleknuo kraj nje, čitajući poruku preko njezinog ramena. ''Lu, možda je doista nešto bitno...'', rekao je zamišljeno. Blago joj se nasmiješio. Lujiza frknu i odmahnu glavom, iako je znala da će na kraju popustiti – eto što joj je njegov osmijeh radio. ''Nisam sigurna u to. Znaš i sam koliko je Leonardo munjen'', podsjetila ga je, ali se u konačnici ipak ustala i prišla stolu, tražeći pogledom papir i pero kojim bi mogla napisati odgovor.

U Finskoj sam, sa Tomom. Nalazimo se u dvorcu koji je nekad pripadao Anette Katsopolis. Ako je doista tako hitno, dođi poslijepodne.Očekujemo te.

Ispisala je tih nekoliko rečenica na papir, koji zatim ubaci u crnu omotnicu i pruži Leonardovom sovcu. On raširi svoja sitna krila i izleti kroz prozor, u beskonačnost zaleđenih linija horizonta. Lujiza je nekoliko trenutaka gledala za njim, da bi se u konačnici okrenula Tomu. ''Živo me zanima što je u pitanju.'' On stade iza stolice na kojoj je sjedila i položi ruke na njezina ramena. Zagledao se u sniježne pahuljice što su i dalje zbunjujuće igrale naokolo. ''I mene. No, nemoj se brinuti. Ne može biti baš tako strašno, zar ne?''

***

Idućih nekoliko sati bila je pomalo uzrujana. Ne zato što se plašila da se nešto loše dogodilo – nego zato što je već unaprijed slutila da će ih Leonardo uvaliti u probleme. Neprestano je bacala pogled na zidni sat, šetkajući se gore-dolje po dnevnom boravku. Njezin dugi crni ogrtač se vukao po tepihu, ali nije se obazirala. ''Možda se budala negdje izgubila'', promrmljala si je u bradu, ne obazirući se na Toma koji je sjedio u naslonjaču i promatrao ju. ''Smiri se. Vrtiš se okolo kao pantera u kavezu'', reče joj u konačnici. Glas mu je zvučao iznenađujuće mirno. Lujiza je to primijetila.
''Pusti me na miru!'', odbrusila je, prekriživši ruke. ''Uh... da imam raketni sistem, sad bih te odmah gađala!'', dodala je nešto tiše.
Tom se prigušeno nasmijao, ali nije htio govoriti ništa. Tišina ispunjena lupkanjem Lujizinih visokih štikli po tlu i zavijanjem vjetra što je dopirao kroz prozor bila je prekinuta tek nekoliko minuta kasnije, kad je zvuk divljačkih udaraca po vratima odjeknuo prostorijom. Lujiza i Tom se pogledaše. ''Evo ga!'', rekoše uglas, a potom se uputiše na hodnik. Tom je vješto izvadio štapić iz pelerine i, izgovarajući čaroliju, zamahnuo njime prema vratima. Vrata se istog trena treskom otvoriše i unutra teatralno uleti Leonardo. Njegova bunda i pletena kapa bile su prekrivene bijelim pahuljicama koje nije ni pokušavao otresti. Izgledao je poprilično iznervirano – kao i uvijek. A iza njega stajale su Lujizine prijateljice iz Hogwartsa. Vanja Miller i Evelyn Owens.
''Hajde, uđite...'', rekao im je Tom, pokazujući rukom prema dnevnom boravku. Evelyn ljutito otpuhnu i odmahnu glavom. ''Ne možemo, nemamo baš puno vremena'', odvratila je.
''Tako je. Došli sam samo da vas obavijestimo da smo jebali ježa u leđa'', rekao je Leonardo zagonetno, oslonivši se podlakticom na zid.
''Zašto? Što se desilo?'', upitala je Lujiza, podignuvši obrvu.
''Nije što, nego tko!'', dreknu Leonardo.
Lujiza je zaokrenula očima. ''Tetak, zar ne?'', upitala je bolno.
''Da. Ta pokvarena matora vreća sala mi je sinoć poručila da ju hitno posjetim u njezinoj jazbini'', prosikta Leonardo.
''Mislim da ima novi zadatak za nas'', izgovorila je Vanja ono što je Lujiza već mogla pretpostaviti. Njezin tetak, George Olzon, bio je već uveliko poznat po uvjerenju da je rođeni Gospodar Tame i po svojim brojnim (bezuspješnim) pokušajima da stekne što veću moć – a Leonardo, Vanja i Evelyn su bili njegovi najbliži suradnici. Iako ju je cijela ta situacija iznervirala, istovremeno je osjetila izvjesno olakšanje. Slegnula je ramenima. ''Pa, u svakom slučaju, doznat ćemo kad dođemo u Hogwarts'', rekla je. Leonardo se namršti. ''Da, vi. Ali ja odmah moram kod budale. Pitam se kako ga je Dippet mogao zaposliti kao predavača Skrbi...'' Na kraju se sve svelo na njegovo mrmljanje, koje nije prestalo ni kad su se sve troje okrenuli i izašli vani. ''Koji čudaci!'', zaključio je Tom, zatvarajući vrata za njima.

***

Kad je tron već počela preuzimati večernja čarolija, potiskujući svjetlost dana u zaboravu, Lujiza i Tom su izašli prošetati. Hodali su stazom prekrivenom snijegom, stazom koja je vodila u mrak borove šume, držeći se za ruke. Snijeg više nije padao onako silovito i nezaustavljivo kao prethodne večeri, ali je oštri zrak bio podjednako hladan. ''Kamo uopće vodi ova staza?'', upitala je Lujiza tiho, osjećajući kako joj usnice drhte od naleta ledenog vjetra. ''Vodi ka starom groblju. Želiš li ga vidjeti?'', zapitao je Tom. Ona se nasmija. ''Mislim da to ne trebaš ni pitati. Znaš da sam opsjednuta takvim stvarčicama'', podsjeti ga. Kimnula je glavom i dopustila mu da ju povede naprijed. Visoko drveće između čijih su stabala prolazili nadvijalo se nad njima poput zloslutnih sjena sve dok nisu napustili njihovo okrilje i zaustavili se na jednom uzvišenju. Imali su pogled na razrušene metalne kapije koje su skrivale veliko groblje, vječno počivalište čarobnjaka koji su svoje živote dali za službu nekad najveće crne vještice, Anette Katsopolis. Debele nadgrobne ploče su ležale razbacane po tlu bez nekog posebnog smisla, a na površinskim slojevima snijega koji su ih prekrivali mogli su se vidjeti i ostaci jarkocrvenih ruža. Raspadnute latice su nevjerojatno podsjećale na mrlje tek prolivene krvi. Njihov uveli miris je opijajuće sjekao zrak. Tom je iskoristio priliku dok je Lujiza uživala u prizoru koji se pružao pred njima da primi ono što je dotada skrivao pod pelerinom. ''Predivno je...'', reče Lujiza u konačnici.
''Ma ti si predivna'', odvrati Tom. Ona se lagano okrenu. Spazila je napetost i nervozu u njegovim očima obasjanim svjetlošću punog mjeseca. Htjela ga je pitati što nije u redu, ali ju on tada privuče sebi i prisloni usne uz njene. Nekoliko puta zaredom. Kao da je na taj način želio produžiti vrijeme koje će proteći do tog trenutka kad bude učinio ono što je već dugo planirao.
Hajde, Tome. Pitaj ju, rekao je sebi. Vrijeme je da to učiniš.
Zagledao se u njezine zjenice što su ga s ljubavlju promatrale. Još jednom ju je poljubio. ''Lujiza...'', zazva ju tiho. Ona se nasloni na njega. ''Da...?'', uzvratila je. Tom otvori kutijicu za nakit i pruži joj prekrasni prsten sa plavim dijamantom koji je na tren bljesnuo jače od same mjesečine. ''Lujiza, hoćeš li se udati za mene?''

Nastavit će se...

P.S. Eto, kao što vidite, promijenila sam ime jednog lika iz Anette Riddle u Anette Katsopolis, jer sam shvatila da Tom ne može imati prabaku čarobnicu sa očeve strane budući da je on bezjak. Ispravila sam pogrešku.
P.P.S. I hope you like the post! :D

| komentari (10) | print | # |

subota, 29.12.2007.

Can you still see the heart of me?

Tračak nesigurnosti se prolomi na Lujizinom licu. ''U Finskoj? Zbilja? A što radimo u Finskoj?'', upitala je zbunjeno i zastala na tlu prekrivenom debelim slojevima snijega. Njezin glas se izgubio među bolnim vapajima vjetra što je nezaustavljivo plesao po ledenim daljinama, ali nije marila. Tom se okrenu i, ne puštajući njezinu ruku iz svoje, stade joj toliko blizu da su im se usne gotovo dodirivale. ''Ovaj će dvorac odsada biti naš dom...'' Poveo ju je naprijed, prema visokim željeznim vratima što su sakrivala mračnu unutrašnjost dvorca. Lujizine usne se same razvukoše u blagi smiješak. Možda je u jednom djeliću vremena koje je proteklo dok nisu prešli cijelu zaleđenu stazu čak i pomislila da joj njegovo objašnjenje nije bilo dovoljno, ali nije željela ništa više pitati. Shvaćala je da nije pravo vrijeme za to.
''Nadam se da ćemo... '' Zastala je, ostavljajući misao nedorečenom. Otresla je pahulje sa svoje tanke pelerine i pažljivo promotrila mračni hodnik u kojem su se našli. Činilo joj se, zapravo, da cijeli taj zamršeni splet hodnika nema kraja. Miris prašine i hladnoće parao je njezine nosnice. Fascinirala ju je ta silna mističnost kojom su isijavali iskrzani crni zidovi, kao i dvorac u cjelini. Ugodna jeza je prošla njezinim tijelom kad je osjetila Tomove ruke oko svojih ramena. ''Sviđa ti se?'', prošaputao joj je na uho. Ona kimnu glavom i osloni se leđima na njega. ''Da... zbilja predivno. Hvala ti'', odvratila je šapatom. Još jednom je preletjela pogledom preko onoga što ju je okruživalo. ''Hvala ti za sve.'' On se samo nasmiješi i pomilova njezinu meku kosu. Skupa su se uputili uz stepenice pokrivene tamnocrvenim tepihom, sve do jednih visokih vrata koja se ni po čemu nisu razlikovala od ostalih osim, možda, po onome što su skrivala. Bila je to velika prostorija tamnih zidova i mramornog poda po kojem bijahu raspoređeni raskošni naslonjači u kraljevski crvenoj boji. Grijala ju je rasplamsana vatra iz kamina. Bacala je čarobne boje po kutovima prostorije. Ona je bila i izvor svjetlosti, pored odraza zvjezdanog neba kroz navučene zastore i zapaljenih mirisnih svijeća što su stajale na stolu. Lujiza se sjela u naslonjač, oslanjajući se na crne satenske jastuke. Osjećala se ispunjeno, zadovoljno i... čak sretno. Da, to bi vjerojatno bila prava riječ. Uzdahnula je i sklonila nekoliko pramenova koji se bijahu spustili na njezino lice. Zainteresirano je promotrila veliku sliku koja je visila na zidu. Bijaše to portret, zapravo. Portret mlade žene prelijepih crta lica i ugljeno crne kose koja ih je dijelom zaklanjala. Njezine prodorno crne oči su blještale nestvarnom čarolijom, čak i pored toga što su predstavljale samo slučajnu smjesu uljanih boja na platnu. A u dnu te slike, nevještim rukopisom, bijaše ispisano ime; Anette Riddle. Lujiza osjeti neku nelagodu u grudima samim promatranjem lica žene sa portreta, te skrenu pogled na Toma. On je dohvatio dvije staklene čaše sa police i u njih usuo piće. ''Pretpostavljam da ti neke stvari nisu jasne, zar ne?'', upitao ju je nježno, pruživši joj jednu čašu.
Ona otpi gutljaj šampanjca i nasmiješi se. ''Imaš pravo. I, znaš, ne bi mi smetalo kad bi mi sve lijepo pojasnio.''
Sjeo se kraj nje. ''Ovaj je dvorac nekoć pripadao mojoj prabaki, Anette Riddle. Poslije njezine smrti je ostao prazan, ali sada ćemo ga mi zauzeti. Ovdje ćemo okupiti sljedbenike i usavršiti naše poznavanje crne magije.'' Dotaknuo ju je po obrazu. ''Ti želiš to, zar ne?''
Zamislila se. ''Paaaa...'', otezala je, vrteći pramen kose oko prsta.
''Što pa?'', upita on. Iskrivio je lice u grimasu. Nakon nekoliko trenutaka tišine, Lujiza prasne u smijeh. Tom s olakšanjem odahnu i lagano ju udari po ramenu, glumeći uvrijeđenost. ''Nisam znao da si baš toliko pokvarena!''
''A ja nisam znala da uopće sumnjaš da želim biti s tobom'', rekla je, nacerivši se. Onda se naglo uozbilji. ''No, što je sa Hogwartsom? Hoćemo li se uopće vraćati tamo?'', upitala je. Bacila je kratak pogled ka prozoru. Vani je već sve bilo zaspalo u svome sniježnom grobu.
''Da, no samo nakratko. Postoje još neke sitnice koje trebamo obaviti. Ali, pusti sad to...'' Odložili su čaše na stol, a potom su se okrenuli jedno drugome i spojili usne u poljubac. Tom je rukama obuhvatio Lujizin struk i povukao si ju na krilo. Ona pritisnu čelo uz njegov obraz. ''Znaš što? Ovo je doista najljepši Božić u mom životu...'', šapnula je. Pribili su se jedno uz drugo, nastavljajući razmjenjivati poljupce i osluškivati vjetar kako nanosi zvuk crkvenih zvona iz obližnjeg sela.

P.S. OK… sad sam stvarno zabrinuta za svoje mentalno zdravlje. Ne znam što mi je bilo da napišem ovakav post. Valjda me je ovo blagdansko raspoloženje potpuno izludjelo, hehe. Moram još napomenuti da sam ubacila u box većinu likova koji će biti važni za priču, te da sam u ovom postu planirala ubaciti neke od njih, ali bilo mi je nekako glupo dodavati bilo što na ovakav završetak i kvariti ''romantiku''. bang
Tako da likovi upadaju tek u sljedećem postu. Sorry. zubo

| komentari (20) | print | # |

subota, 15.12.2007.

They took you away from me but now I'm taking you home...

Elizabeth je nervozno zapalila cigaretu. Drugu ili treću zaredom. Nije bila sigurna. Uhvatila je Markov upitan pogled dok se smještala na udobni kauč. ''I?'', upita on, glasom koji je odavao nestrpljenje i blagu paniku. Elizabeth samo odmahnu rukom. Da je na umu imala bilo kakvu rečenicu koja bi opisala situaciju u kući Brownovih, vjerojatno ju ne bi mogla izgovoriti. Vilica joj se kočila od bijesa. ''Što da radimo?'', upita Mark ponovno. Dobacila mu je oštar pogled. ''Neću joj dopustiti da se vrati u Hogwarts. Što se mene tiče, ostat će u sobi do kraja života'', prosiktala je, pogleda prikovanog za jednu zamišljenu točku na visokom crnom zidu koji je odvajao Lujizinu sobu od dnevnog boravka. Tišina isprekidana nervoznim lupkanjem Elizabethinih dugih noktiju po drvenom stolu ispunjavala je prostoriju tijekom narednih nekoliko minuta. U konačnici, ona se ustade. Odlučnim koracima se približila odškrinutom prozoru. Promotrila je nekolicinu sniježnih pahuljica koje su se pretvarale u vodu, u prozirno ništavilo, dolazeći u dodir sa tlom. ''Sve bih podnijela. Podnijela bih da joj je dečko auror. Podnijela bih da je trgovac bijelim robljem. Podnijela bih da je druge rase. Podnijela bih da ima dvije glave.'' Otpuhnula je pramen plave kose što joj se nadvio nad lice izobličeno od ljutnje. ''Ali neću podnijeti što je izabrala mutnjaka. Želim samo najbolje za nju. Nikad neću prihvatiti Toma Riddlea.''

***

Lujiza je već satima bezvoljno ležala. Činilo joj se kako je njezin krevet postao tvrđi i neudobniji nego ikad prije. Sklopljenih očiju, pokušavala je smisliti način za bijeg. Ne samo iz te sobe čiji su joj se zidovi činili toliko stranim i tijesnim, nego i od svojih roditelja. Od svoje obitelji. Od svog starog života. Pokušavala je, ali nije uspjela. Situacija joj se učinila bezizlaznom, ali nije imala namjeru odustati. Ne tu. Ne tad. Mark i Elizabeth nisu vrijedni toga, proletjelo joj je kroz glavu. Cijelo vrijeme je prevrtala svoj štapić među prstima. Bijes i mržnja koje je osjećala polako su ustupale mjesto panici.
''Lujiza...'' Zvuk čarobnog ključa, a potom i škripa vrata i prijekoran glas njezine majke trgli su ju iz razmišljanja. Uspravila se u krevetu. ''Jesi li se predomislila?'', upita Elizabeth, oslonivši se na dovratak. Lujiza ju ošinu pogledom. Htjela je vrisnuti, htjela je baciti najbliži predmet koji joj se našao pri ruci u nadi da će pogoditi svoju majku u glavu, ali je njezinim mislima u trenu prošla jedna ideja. Ustala se. ''Da...'', prošaputa u konačnici. Oduvijek je bila izvrsna glumica. ''Jesam. Preći ću u drugu školu.''
Elizabethine usne se razvukoše u osmijeh. Osmijeh koji se Lujizi učinio neopisivo odvratnim. Izvadila je ključ iz brave i laganim zamahom ruke joj pokazala da priđe. Poslušala ju je. ''Znala sam da si ti pametna djevojka, Lujiza'', rekla joj je majka nadmeno.
''Oh, da, jesam. I upravo zato ću ostati s onim koga doista volim! Crucio!'' Elizabeth zavrišta i pade na pod, previjajući se od bolova. Lujiza je odlučno projurila kraj nje, ne obazirući se niti na jedan od bolnih vapaja koji su proparali zrak. Činilo joj se da svaka sekunda koja je protekla dok nije stigla do ulaznih vrata duža od vječnosti. No, vrata bijahu zaključana. Pokušavala ih je silom otvoriti, osluškujući ubrzane korake kako joj se približavaju, sve dok nije shvatila da u ruci i dalje drži štapić. ''Alohom...''
''Drži ju, Mark! Ne daj joj da pobjegne!'' Elizabethin razjareni povik se zaorio uskim, zamračenim hodnikom. Prije no što je uspjela dovršiti izgovaranje čarolije, Lujiza je osjetila očev snažni stisak na svojim ramenima. Počeo ju je nemilosrdno vući. Što dalje od vrata. Što dalje od mogućnosti da pobjegne. Boljelo ju je, ali ne u toj mjeri da bi vrisnula. Nije htjela pokazati slabost. Opirala se. U konačnici, Mark ju odgurnu. Tresnuo ju je o zid toliko snažno da je pala na mramorni pod. Sve se odvijalo prebrzo da bi se moglo sagledati i shvatiti.
''Ostavi ju na miru!'' Za tren joj se učinilo da je tresak ulaznih vrata i poznati glas koji se probio kroz njezine ubrzane uzdahe i povike njezinih roditelja samo plod mašte. Samo iluzija.
No, Elizabeth i Mark se trgoše. Oboje usmjeriše pogled ka vratima, gdje je stajao Tom. Držao je podignut štapić u ruci. Lujiza ispusti uzdah olakšanja. ''Lujiza, jesi li dobro?'' Ne obazirući se na to dvoje ljudi koji su ga promatrali očima punim neskrivene mržnje, prišao joj je. Pružio je ruku ka njoj i ona ju prihvati. Pomogao joj je da se ustane. ''Da... mislim da jesam.'' Kimnula je glavom i uputila mu blagi smiješak. Tračak zbunjenosti se očitovao u njezinim plavim očima, ali nije željela ništa pitati. Znala je da nije pravo vrijeme za objašnjenja.
''Tom Riddle. Kakvo iznenađenje'', reče Elizabeth kiselo.
I njegovo lice je poprimilo sličan izraz. ''Drago vam je što me vidite, zar ne?''
''Isto kao što je i crvu drago kad vidi ribu'', odvratio je Mark. U trenu je požalio što nema štapić pri ruci. Požalio je što neće imati priliku da izgovori smrtonosnu kletvu i da već jednom završi s tim. Požalio je zbog mnogo stvari koje su dovele do rješavanja situacije na ovaj način, ali je bio svjestan činjenice da je njihov plan propao. Elizabeth ga pogleda. Očajno. Bijesno. Razočarano. Uplašeno. Jer, da... oboje su znali da je Tom osoba s kojom se nije bilo pametno igrati. Koliko god da su ga mrzili, nisu se usuđivali napasti ga. Niti na jedan način.
''Hajde, idemo...'', šapnuo je Tom Lujizi. Nježno ju je gurnuo prema vratima. Elizabeth i Mark su nemoćno gledali za njima. ''Platit ćeš mi. Ne znam kad, ne znam kako, ali platit ćeš mi'', procijedila je Elizabeth kroz zube, prije no što su se vrata zalupila. Tom i Lujiza ju nisu čuli. Ili se jednostavno nisu obazirali.
''Kao da si znao da te trebam.'' Lujiza se ponovno nasmiješi. Njezine su oči sjale ljepše i jače od zvijezda u zagrljaju noćnog neba. Tom joj uzvrati osmijeh. Dodirnuo je njezin hladni obraz na koji su se lijepile lagane pahulje. ''Nisam smio dopustiti da ostaneš s njima. Shvatio sam da nešto spremaju.'' Privukao ju je sebi i spustio poljubac na njezine promrzle usne.
''Htjeli su da napustim Hogwarts i... tebe.'' Uzdahnula je.
On se namršti. ''Očekivao sam nešto slično...'' Stisnuo je njezinu ruku. ''No, ne brini. Više nam ništa ne mogu.''
''Imaš pravo...'', odvratila je, potpuno sigurna u to. ''A kamo sad idemo?''
Nije odgovorio. Aparatirao ih je. Našli su se pred zidinama visokog dvorca, okruženi zimzelenim drvećem vječnih šuma. Ledeni vjetar je nemilosrdno udarao, lomio grane i tako polomljene ih raznosio unaokolo, upozoravajući na početak sniježne oluje. Lujiza je zadrhtala. Postalo joj je još hladnije. ''Gdje smo mi?'', zapitala je zbunjeno, gledajući oko sebe.
''U Finskoj...'', odgovorio je brzo, prije no što je ponovno primio njezinu ruku i poveo ju prema visokim vratima dvorca.

| komentari (20) | print | # |

subota, 08.12.2007.

What would you do if you loved someone more than anything else and you could never have them?

Pretpraznično vrijeme. Vrijeme sreće. Vrijeme darivanja ljubavi i ostalih stvari koje čine život ljepšim. Vrijeme zajedništva. Lujiza je često slušala ljude čije su priče neprestano išle u tom pravcu, ali se s njima nikad nije mogla složiti. Ona je osjećala samo neopisivu tugu. Njoj su darovali samo bol i mržnju koja ju je svakim danom sve više i više izjedala iznutra. Odvojili su je od jedine osobe s kojom je željela biti. I zbog toga joj se činilo da stvari stoje još gore nego prethodnih godina. Hladni vjetar je silovito udarao u njezino mramorno lice. Stajala je na peronu 9 i tri četvrti, nezainteresirano gledajući druge učenike kako veselo trče u susret svojim roditeljima, veseleći se što će provesti Božić s njima. Nije ju zaboljela činjenica da se nikad neće osjećati tako. Mrzila je svoje roditelje. Mrzila ih je zato što nikad nisu podržavali njezinu vezu sa Tomom Riddleom. Nije shvaćala zašto su joj ove godine naredili da za praznike dođe kod njih, ali nije ni željela razmišljati o tome. Ionako nije mogla ništa promijeniti. Činilo joj se da u vazduhu osjeti zrnca leda, a njezina debela pelerina nije bila dovoljna da ju zaštiti od sve te hladnoće što joj se lagano uvlačila pod kožu. ''Lujiza...'' Tom ju je zagrlio i čvrsto ju pritisnuo uz sebe. ''Nemoj se živcirati. Praznici ionako ne traju dugo. A, uostalom, ja ću ih provesti kod svoje tete Melanie. Tako da ćemo biti udaljeni svega nekoliko kilometara.''
''Mislim da ću ubiti svoje roditelje'', procijedila je kroz zube, ne obazirući se na njegove pokušaje da ju bar malo smiri. ''I da završiš u Azkabanu zbog budala?'', upitao je.
Zamislila se. U konačnici, na usnama joj se prolomio bolan osmijeh. ''Imaš pravo. Nisu vrijedni toga.'' Sklopila je oči kad je osjetila njegove usne kako se nježno prislanjaju uz njezine i tim poljupcem pretvaraju led u plamteći žar. Poželjela je da taj osjećaj potraje vječno, ali ga je surovo prekinuo bijesni uzvik koji je odjeknuo peronom.
''Lujiza!!!''
Lujiza i Tom se okrenuše. Ugledali su njezinu majku, Elizabeth Brown, kako se gura kroz grupicu prvašića što su stajali nedaleko od njih. Lice joj je bilo crveno, ali ne od hladnoće, nego od bijesa. Pogledala je u Toma svojim sitnim crnim očima. ''Da si se odmah sklonila od tog prljavog mutnjaka, Lujiza!'', povikala je toliko glasno da su u idućem trenu svi zainteresirano gledali u nju. Nije se obazirala. Primila je svoju kćer za podlakticu i snažno ju povukla k sebi. Lujiza se otrgla od nje. ''Ostavi me na miru! Nemaš pravo...'', započela je, ali nije imala snage završiti rečenicu. Njezin pogled pun mržnje je dovoljno govorio.
''Lujiza, ja sam ti majka i znam što je najbolje za tebe. A to svakako nije on.'' Elizabethine oči bljesnuše. ''Hajde, polazi.'' Ponovno je pogledala u Toma koji je cijelo vrijeme šutio. Grizao je svoju donju usnu. Lujiza je shvaćala da se suzdržava. Nije bila sigurna da li je to zbog nje ili iz nekih drugih razloga, ali mu je svejedno bila zahvalna. Uputila mu je još jedan zaljubljen pogled koji joj je on na isti način uzvratio, prije no što ju je Elizabeth ponovno zgrabila za ruku i grubo odvukla u drugom pravcu.

***

Elizabeth je ugurala Lujizu u njezinu sobu. Bijes koji je osjećala još uvijek nije uminuo. ''Samo da ti još nešto kažem...'', prosiktala je. ''Kunem ti se, nećeš izaći iz ove sobe dok ne budeš bila spremna napustiti Hogwarts i prebaciti se u Beauxbatons!''
''A ja se tebi kunem da neću izaći iz ove sobe dok se ne pomirite s tim da ja njega volim!'', odvratila je Lujiza. Elizabeth ju ošinu pogledom a potom izađe iz sobe, zalupivši vratima. Lujiza je začula zvuk ključa u bravi. Bio je to jedan od onih ključeva čije se djelovanje nije moglo poništiti čarolijom. Isto je bilo i sa prozorima. Znala je da njezina majka ništa ne prepušta slučaju. Dohvatila kutijicu sa nakitom i bacila ju prema zidu. Uslijedio je tresak, a potom su se sve one beznačajne ogrlice i narukvice rasule po popločanom podu. Sjela se na rub svog kreveta. Trudila se spriječiti suze koje su joj već navirale na oči, ali nije mogla. Ne i ovog puta. Sakrila je lice u šake i bolno zavrištala. Taj vrisak su svi čuli, ali nitko nije reagirao. Njezina obitelj, njezini roditelji i njezina starija sestra Elaine, ostavili su ju da se uguši u vlastitim suzama. Ostavili su ju samu, ali istovremeno i sa tisuću demona koji su ju progonili. Dopustili su da isteče sva krv iz rana koje su oni sami stvorili. Nije ih bilo briga. Nikog nije bilo briga. A ni nju nije bila briga za njih. Samo jedna stvar joj je bila na pameti; pobjeći... Ali, kako?

P.S. Eto, opet otvaram ovaj blog sa pricom u proslosti. Likovi ce biti isti kao i iz stare price, ali sada ubacujem dva nova izmisljena lika i dvije osobe koje mi se jave za ubacivanje. Potrebno je samo da ostavite opis prilagodjen vremenu kad je lord Voldemort isao u skolu. Nadam se da ce vam se prica svidjeti. wave